Nastanak vakufa u Srbiji

Mlička džamija

Kada se govori o dolasku islama na ove prostore – Balkansko poluostrvo, obično prvo na šta se pomisli jesu Turci Osmanlije. Međutim, jedan nišan- ploča na Mličkoj džamiji (selo Mlike – Gora, opština Dragaš) pokazuje da je muslimana na Balkanu bilo i pre dolaska Osmanlija.
Kao potvrda ove teze je i dokument iz Damaska od Ministarstva Vakufa Sirijske Arapske Republike iz 1995. godine, koji potvrđuje izgradnju džamije u selu Mlike od strane muhadžira (izbeglih), pretežno zanatlija, iz Halepa.  Kako u dokumentu stoji „…nekoliko članova Al-Aga porodice, koja je čvrsta i drevna, iselilo je 1095. godine i njihovo iseljavanje je nastavljeno do 1291. godine. Oni su u selu Mlike, da bi imali svoje mesto za obavljanje verskih obreda, izgradili džamiju.“
Džamija je dva puta spaljivana i obnavljanja, a ploča je čuvana i skrivana od strane meštana. Kada je džamija poslednji put obnovljena, ploča je uzidana u zid minare.

Hadži Huremova (Bor) džamija

Evlija Čelebija, turski putopisac, nabrojao je u XVII veku 23 džamije u Novom Pazaru a pomenuo je ime samo Isa-begove, Altun-alem i Hadži Huremove džamije. To je jedna od najvećih i najznačajnijih novopazarskih džamija, a uz to je i vrlo stara. To je jedina džamija u Novom Pazaru na kojoj je očuvan natpis o vremenu podizanja – sredina XVI veka. Hadži Hurem je po predanju sagradio džamiju, a njegov brat hamam (javno kupatilo) – Novopazarsku banju. Sastavni deo džamije je turbe u kome je ukopan hadži Hurem. Ne zna se tačno po čemu se zove Bor džamija kako je u narodu danas poznata. Bor džamija se nalazi u Lugu, s desne strane Raške, odmah do mosta.

Altun – alem džamija

Džamija sa zlatnim alemom – dragim kamenom, spada u najčuvenije sandžačke džamije. Smeštena je na središnjem delu nekadašnjeg Stambolskog druma (današnja Prvomajska ulica) u Novom Pazaru. U prvoj polovini XVI veka izgradio ju je Muslihedin Abdulgani, poznat i pod imenom Mujezin hodža Al Medini, graditelj Kuršumli hana i džamije u Skoplju, mesdžida i karavan-saraja u Mažićima kod Zvečana i drugih značajnih objekata tog vremena.

Melajska (Iskender – Čelebijina) džamija

Iskender – Čelebijina džamija u narodu poznata kao Melajska nalazi se praktično u centru grada. Njena gradnja datira najverovatnije iz početka XVI veka. Pod nazivom Melajska poznata je u novije vreme, po Mustafi Melajcu koji se najviše starao o održavanju džamije. Iskender – Čelebijina džamija stara je skoro 500 godina, a prvi put se pominje u pisanim dokumentima kao postojeći objekat 1528. godine. Džamija je imala poveće dvorište i u njemu mekteb, što je bilo pravilo u podizanju ovakvih objekata, odnosno obaveza da se uz džamiju izgradi zgrada mekteba. Melajska džamija je stradala više puta. Od njenog prvobitnog izgleda sačuvan je samo minaret.

Lejlek džamija

U naselju Ćukovac nalazi se jedna je od najstarijih džamija u Novom Pazaru. U narodu je poznata kao Lejlek džamija (po ptici lejleku). Pravo ime džamije očuvano je samo u dokumentima – Ahmed-beg ili Ahmed-beg silhadar džamija – po njenom graditelju Ahmed-beg Silhadaru. Po predanju, sultan Mehmed Fatih tokom svog pohoda na Bosnu klanjao je namaz u Lejlek džamiji u Novom Pazaru 1459. godine. Lejlek džamija je više puta rušena i paljena. Drugi put džamija je sagrađena u prvoj polovini XVIII veka, a 1891. godine džamiju je ponovo obnovio izvesni Salih-beg Begović, sin Hadži Ali-bega. Dogradio je i zatvorio bivši trem, a u dvorištu izgradio malu ali novu zgradu mekteba i obnovio česmu.

Bajrakli džamija

Jedna od najstarijih građevina prestonice. Nalazi se u Gospodar Jevremovoj ulici, broj 11. Sagrađena je u periodu između 1570. i 1688. godine, mada postoje legende o njenoj izgradnji još 1521. odmah posle ulaska Osmanlija u Beograd. Po nekim izvorima sagradio ju je Sulejman II 1690. godine. Osamdesetih godina XVIII veka postaje Bajrakli-džamija jer je imala mutevekila koji je bio stručnjak za određivanje vremena namaza, a bajrakom je signalizirano vreme za ezan svim ostalim džamijama u Beogradu. Ukazom samog Karađorđa, džamija biva sačuvana 1813, a 1868. godine, knez Mihailo je obnavlja, kako bi u njoj muslimani mogli obavljati molitvu, te kako bi se oko nje osnovala Islamska zajednica Srbije.

Rešenjem kneza Mihaila Obrenovića i Državnog saveta od 18. maja 1868. godine, u Kneževini Srbiji, islam je priznat kao veroispovest. Država se tada obavezala da snosi troškove za izdržavanje imama i mujezina i održavanje Bajrakli-džamije u Beogradu. Zakonom o uređenju oslobođenih teritorija od 3. januara 1879. navedeno  je da “građani muhamedanske kao i građani hrišćanske i svake druge zakonom priznate vere imaju pravo i slobodu na javno izvršenje verozakonskih obreda veroispovedi svoje”. Posle Prvog svetskog rata u Kraljevstvu SHS muslimani su ušli sa tri odvojene verske zajednice: U Srbiji na čelu sa vrhovnim muftijom čije je sedište premešteno iz Niša u Beograd; U Crnoj Gori na čelu sa glavnim muftijom sa sedištem u Baru i u Bosni i Hercegovini sa reisu-l-ulemom sa sedištem u Sarajevu. U prvoj deceniji organizacija i uređenje navedenih islamskih verskih zajednica nije znatnije menjana. Da bi se otklonile razlike u pogledu državnog upravljanja i nadzora 12. septembra 1919. doneta je Privremena uredba o upravi vakufa u Kraljevini SHS, koja 28 februara 1922. zamenjena zakonom. Muslimani Srbije i Crne Gore od tada su činili jednu versku zajednicu pod upravom vrhovnog muftije u Beogradu. Muslimani u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Slavoniji, Sloveniji i Dalmaciji i dalje su živeli u posebnoj  islamskoj verskoj zajednici pod vrhovnom upravom na čelu sa reis-ul-ulemom i sedištem u Sarajevu. Prema navedenoj uredbi i zakonu o upravi vakufa nadzor nad vakufima i upravu Centralnog vakufskog fonda za teritoriju Srbije i Crne Gore vodilo je Ministarstvo vera, a uprava vakufa u Bosni i Hercegovini i dalje je ostavljena u nadležnost vakufsko-merafskih organa koji su tamo pre postojali.

U čl. 12 Ustava Kraljevine SHS iz 1921. postavljeno je načelo o slobodi vere i ravnopravnosti svih usvojenih vera. U skladu sa tim islam je uvršten u red usvojenih i ravnopravnih vera.

Jedinstvo islamske verske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji ustanovljeno je na osnovu Zakona o islamskoj verskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije od 30. januara 1930. U članu 1. ovog zakona uređeno je da “svi muslimani u Kraljevini Jugoslaviji sačinjavaju samostalnu islamsku versku zajednicu pod reis-u-ulemom kao vrhovnim verskim starešinom”. Njegovo sedište bilo je u Beogradu. Muslimani su i dalje samoupravno birali svoje predstavnike. Islamska verska zajednica kao i sve druge verske organizacije stajala je pod upravom i nadzornom državnom vlasti (do 1929. pod Ministarstvom vera, a od tada pod Ministarstvom pravde), i dobijala njenu materijalnu pomoć. Prema ovom zakonu Islamska verska zajednica mogla je da održava duhovne odnose sa islamskim verskim predstavnicima u inostranstvu.

Na predlog resornog ministra pravde i uz saglasnost Ministrarskog saveta kralj je ukazom postavljao: reis-ul-ulemu, članove Ulema-medžlisa i muftije. U skladu sa zakonom i Ustavom Islamska verska zajednica je samostalno upravljala i raspolagala imovinom i vakufima (zadužbinama), uz finasijski nadzor državnih
organa, kao i sve druge institucije. Islamska verska zajednica i pojedine njene ustanove bile su pravna lica.

Prvi Ustav Islamske verske zajednice Kraljevine Jugoslavije donet je 9. jula 1930. Prema ovom aktu Islamska verska zajednica priznata je vera Kraljevine Jugoslavije i bila je ravnopravna sa ostalim verskim zajednicama. Organizacija Islamske verske zajednice zasnovana je na versko-prosvetnom i vakufsko-imovinskom uređenju. Ova zajednica upravljala se prema: propisima šerijata, zakonu i ustavu islamske verske zajednice.